Okrutnost života

       Ljetno sunce sramežljivo je provirivalo na obzorju, a u blizini se čuo glasni cvrkut ptica i tihi šum vjetra. Rijeka Bednja tekla je kao da se nekud žuri, zaobilazeći patke koje su lijeno plivale površinom. Jezero je ležalo mirno u svojem koritu, samo su neprimjetni valići ili glava ribe, koja bi na sekundu provirila, pokazivali da se cijela priroda budi iz sna.

        Otac je ustao jako rano. Tek se danilo. Mislim da i nije spavao cijelu noć jer sam čuo kako se neprestano okreće po krevetu. Brdo poslovnih problema i bolest spojili su se u jedno. Bio je nemiran u duši  te se odlučio spustiti do jezera. Ustao sam brzinom munje i krenuo za njim. Bilo mu je jako drago što sam mu se pridružio u ribolovu. Bacili smo udice, a ribe su grizle kao lude. Nisam bio ribič i ovo prvo iskustvo donijelo mi je ulov šarana teškog pet kilograma. Otac je bio presretan te se stalno šalio na moj račun. Ja sam upijao svaku njegovu riječ i osjećao se fantastično u njegovom društvu. Nikad se dosad nisam odvažio poći s njim te sam osjećao malu grižnju savjesti. Kad bih susreo njegov pogled, vidio sam veliku brigu, tugu i bespomoćnost. Koliko se god trudio, nije to mogao sakriti. Volio sam oca, zaista sam se ponosio njime. Htio sam mu to nekoliko puta reći, ali jednostavno riječi nisu izlazile iz mene. Bilo je to naše posljednje zajedničko druženje koje ću pamtiti zauvijek. Zbilja bih volio da je sada uz mene…

       Uslijedile su kemoterapije od kojih je otac bio dosta slab te smo saznali da mora na operaciju. U početku se žalio da teško guta, a na pregledu su mu otkrili kvržicu na kraju jednjaka. Posumnjali su na rak. Noge su mi se odsjekle kad sam povezao i shvatio što bi se moglo dogoditi. Cijela obitelj je neprestano molila da je zadebljanje dobroćudno, ali Bog nije uslišao naše molitve, nije čuo vapaj očajnika. Ni sam ne znam koliko sam suza isplakao krijući se od ostalih ukućana, a to su isto radili i oni, tako da je sve izgledalo normalno i u najboljem redu, kada bi se okupljali oko stola za ručak ili večeru. Sve nas je mučilo isto pitanje: „Hoće li otac ozdraviti?“ Radio sam danonoćno s braćom na farmi jer smo morali zamijeniti oca, čak sam i prst slomio. Od ponedjeljka do subote bio je u bolnici na kemoterapijama, a vikendom je dolazio kući. Ljetni praznici bili su najteže razdoblje u mojem životu. Živio sam s velikim grčem u trbuhu, stalno me nešto probadalo u prsima, bio sam jako nervozan, ali to ne bih pokazivao. Svaki slobodni trenutak odlazili smo u bolnicu jer smo vidjeli da je otac jako usamljen, deprimiran, tužan i bespomoćan. Radovali smo se trenutcima provedenim zajedno, a on se glasno smijao i hrabrio nas. Osjećao sam da se polako bliži kraju svojega životnog putovanja, ali to nisam htio priznati samome sebi, a ni drugima. Često puta puštao bih glazbu na najjače samo da bih se bolje osjećao i ne mislio ni na što, prepuštajući se taktovima da me nose u neki, čarobni, zamišljeni svijet gdje je sve lijepo i dobro. Sjećam se svih detalja iz bolnice, predvorja, hodnika, sobe i oca kako leži na krevetu željan života, a krvnik stoji nad njim i odbrojava mu sate. Tata kojega sam poznavao sve je više nestajao, kopnio iz dana u dan i nisam vjerovao da je ovo moja realnost.

     U ponedjeljak su ga pripremali za operaciju, a operirali su ga u utorak. To je bio posljednji put da sam vidio tatu živog. Operacija je dugo trajala, mislili smo da nešto nije u redu te smo nekoliko puta nazivali bolnicu i plakali, tješeći se međusobno. Doktor je rekao da je operacija bila jako uspješna i da slijedi oporavak. Ne mogu opisati tu radost, a istodobno strah i veselje pomiješani s nadom da će ozdraviti i živjeti. Shvatili smo da smo još djeca, nedorasli klinci, balavci kojima su potrebni otac i majka, a najviše otac da nas usmjerava na pravi put, idol  kojemu ćemo vjerovati i koji će biti naš uzor. Nakon dva dana borbe njegovi organi nisu mogli podnijeti to što je bilo kemoterapijama razoreno, nagriženo metastazama raka i otac je usnuo zauvijek.

      Bio sam na treningu i stalno me bolio trbuh te sam se vukao po terenu nekako bez volje, nisam bio odličan u igri i ostali su to primijetili. Tisuću misli mi je neprestano prolazilo glavom i moje mlohavo tijelo, koje su stalno naguravali, pokazivalo je da sam prisutan. U trenutku kad su mi javili da je otac umro, srušile su se sve kule od karata. Pao sam na parket i bacao se kao divlja zvijer lijevo i desno, ali nisam ispustio suzu jer ih, ionako, više nisam imao, sve su bile isplakane proteklih dana.

    Na dan sahrane svi ti silni ljudi, prijatelji, poznanici, rodbina bili su samo mnoštvo koje nas je žalilo. Stihovi pjesama duboko su prodirali u moju ranjenu djetinju dušu. Suze su neprimjetno tekle mojim licem, a tijelo se grčilo. Nisam želio da drugi vide kako sam se raspadao iznutra, koliko je bol bila teška i izjedala moju dušu, a srce mi kidala na komadiće. Htio sam u tom trenutku biti odrastao muškarac, netko tko se zna nositi i s najtežim nesrećama u životu. Otac mi je povjerio majku na brigu, tako je u šali govorio, još dok smo zajedno bili u ribolovu. Vidjevši je svu izbezumljenu, shvatio sam da me sad najviše treba. Neka nevidljiva ruka dotaknula je moje rame. Odjednom sam osjetio neopisivu snagu koju mi je otac davao s neba. Znao sam da će odsad biti naš anđeo čuvar i da više nema zapreka u mojem životu. Bit će moj vjetar u leđa, moja desna ruka i poticaj da postignem nešto veliko i ostanem dobra osoba kao što je bio i on. Volim te, tata! Hvala ti na svemu što si učinio za mene u ovih trinaest godina!                         

 Hrvoje Novota, 7.razred        

________________________________________________________________

Promicanje tolerancije i škole bez nasilja

Mijenjamo svijet na bolje

             Nagrada Luka Ritz dodjeljuje se svake godine pojedinim učenicima za promicanje tolerancije i škole bez nasilja. Dražen Oršuš, učenik Osnovne škole Ludbreg, predložen je za tu nagradu od svoje razrednice Sanje Belić, mag. def. jer svojim osobnim primjerom potiče djecu u razredu i udomiteljskoj obitelji na pozitivno i tolerantno ponašanje.

            Dražen je romske nacionalne manjine. Učenik je osmog razreda Posebnog razrednog odjela OŠ Ludbreg te se školuje po posebnom programu uz individualizirane postupke iz svih predmeta, sukladno članku 8. Pravilnika o osnovnoškolskom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju. Kod učenika je prisutna umjerena intelektualna teškoća koja je dominantna uz teškoće s vidom, tj. astigmatizam, slabovidnost i ambliopija. Do petog razreda živio je sa svojom obitelji, a sada je trajno smješten u udomiteljsku obitelj Jančić u Ludbregu. Svi osobni i socijalni problemi ne koče ga da obavlja dobro sve poslove te da pomaže ljudima u svojoj okolini.

Test hrabrosti dolazi kada smo u manjini. Test tolerancije dolazi kada smo u većini.              

Sokman Ralf                                                                                                        

U udomiteljskoj obitelji Jančić u kojoj je udomljen svima je od izrazito velike pomoći. Najstariji je od djece u obitelji i svjestan je svoje uloge u zajednici. Pomaže oko svakodnevnih poslova i oko ostale djece. Svojim ponašanjem i pristojnošću pokazuje im kakvi trebaju biti u životu i školovanju. Uz udomiteljicu koju je Centar za socijalnu skrb definirao kao jednu od najboljih u Hrvatskoj, uvijek ima na brizi da djeca ne zakasne u školu, da napišu svoje domaće zadaće, obave higijenske navike. U školi, također, vrijedno  izvršava svoje obveze te sve godine provedene u PRO OŠ Ludbreg prolazi prosjekom 5,00. Izrazito je pristojan i dobar učenik. Razrednici je od neprocjenjivo velike pomoći pri komunikaciji s drugim učenicima. Rado sudjeluje u svim aktivnostima, no najveće zadovoljstvo mu je humanitarno djelovanje. Razrednica, koja je volonterka brojnih udruga koje se bave djecom i mladima, prenijela mu je ljubav prema pomaganju te se on kao predsjednik razreda i glavni inicijator uvijek odazove akcijama na školskoj i lokalnoj razini. Presretan je jer u svojim pozitivnim djelima može otkriti sebe.

Doživio sam neuspjeh za neuspjehom u svome životu i to je razlog zašto sam uspio.    

Michael Jordan

U slobodno vrijeme Dražen se aktivno bavi hrvanjem u Hrvačkom klubu Ludbreg. Treneru je od velike pomoći kad ne sudjeluje u natjecanju pri organizaciji i radu s drugim polaznicima. Do sada je sudjelovao na mnogim natjecanjima u Hrvatskoj, ali i inozemstvu te osvoji

Ako želimo naučiti biti tolerantni, neprijatelj će nam biti najbolji učitelj.

Dalaj Lama

Psihičko nasilje jedno je od najgorih vrsta nasilja mlade osobe. Dražen je romske nacionalne manjine, ima teškoće s vidom te se školuje po posebnom programu  i ne obazire se  na one koji govore da je manje vrijedan, već želi pokazati da, bez obzira na sve, on poštuje i pomaže drugima oko sebe da i oni budu pristojni i prihvaćaju druge onakve kakvi jesu.

Odgovornost tolerantnosti leži među onima koji imaju širok vidokrug.

                                                                                                            George Eliot

Imati širok vidokrug znači biti otvoren za svo novo znanje i za sve ljude. Nekada to nije baš lako, ali trebamo u svakoj situaciji dati šansu drugome. Dražen je živio u obitelji s ne baš dobrim socioekonomskim prilikama i bilo mu je ponekad teško podnijeti sve što se događa u životu, ali bio je svjestan toga. Odrastati u izvanbračnoj zajednici bilo je jako teško. U romskom naselju Sveti Đurđ, u kolibi bez struje i vode s četrnaestero braće bilo je puno igre i smijeha, ali i puno suza, plača, gladi i hladnoće. Okrutnost života pokazala mu je pravi put te zna da ako napravi nešto dobro puno će pomoći drugima, a srce će mu biti ispunjeno ljubavlju i radošću. Istovremeno se srce raspada na komadiće jer svaki brat ili sestra pronalazi dom u drugoj udomiteljskoj obitelji ili biva posvojen.

Nikad ne sumnjaj da mala grupa ljudi može promijeniti svijet. Uistinu je to jedino što ga je ikad i mijenjalo.                     

                                                                                                                           Margaret Mead

Nagrada je Draženu promijenila život u pozitivnom smjeru. Postigao je još veći osjećaj odgovornosti i potvrdu da vrijedi te samopouzdanje za daljnji rad, a to je uspio prenijeti na svoju novu obitelj gdje se sada nalazi. Nadamo se da će tu pozitivu, jednog dana, prenijeti i na svoju vlastitu obitelj. Shvatio je da je ravnopravan član zajednice i da je sve moguće postići ako se dovoljno trudi. Njeguje zdrave i prijateljske odnose te prihvaća svakog pojedinog učenika u razredu. Svima pomaže te često sprječava konflikte i sukobe. Savjesno potiče i izvršava svoje obveze u školi, obitelji i klubu gdje je omiljen učenik. Motiviran je da završi srednju školu za pomoćnog kuhara, pronađe posao te da nakon toga ima obitelj, adekvatno stanovanje i kvalitetniji  život od onog kakav je imao u romskom naselju.  Dobio je Godišnju nagradu Luka Ritz za promicanje tolerancije i škole bez nasilja. Toliko različit, ravnopravan kao i ostali učenici, a opet poseban!

                                     Jelena Nakić, reportaža (7. razred)