2017-02-17 10:14:13

Državna smotra LiDraNo 2017.

Na županijskoj smotri LiDraNo  2017. koja je održana 14. veljače u OŠ grofa Janka Draškovića u Klenovniku povjerenstvo za novinarski izraz predložilo je rad Adriana Detelja „Vježbam penjanje na prijestolje“, voditeljice Ljudmile Kladić, za državnu smotru.

VJEŽBAM PENJANJE NA PRIJESTOLJE

Que Sera, Sera  ili Mala iz Centra svijeta

 

Dobro, bolje, najbolje…. nikada nemoj posustajati i odustajati sve dok tvoje dobro ne bude bolje, a tvoje bolje postane najbolje.

                                                                                          Michael Phelps 

U ovoj životnoj rečenici sadržan je moto većine vrhunskih sportaša. Iscrpljivanje do krajnjih granica na treninzima, brisanje nevidljivih suza i dizanje nakon svakog pada. Nemaš pravo na lijenost, nemaš pravo na ignoriranje autoriteta, nemaš pravo na opuštanje. Ali imaš pravo na uživanje u onome što radiš, imaš pravo na igru, na igranje sa samim sobom. Upravo se takvim savjetima vodila naša olimpijska pobjednica u bacanju koplja, mlada Ludbrežanka, Sara Kolak. Uporna, tvrdoglava, ali ipak nepobitno draga i topla mlada dama, poslušala je zaista dobar savjet svoje „starije“ kolegice, Sandre Perković.  Savjet koji je bio zlata vrijedan. 

Šampioni igraju dok ne odigraju kako treba.

Billie Jean King

 

     Odrastajući u obitelji u kojoj se njegovao sportski duh, Sara je vrlo brzo bila uvučena u sportske vode. Uz mamu koja je bila cijenjena rukometna vratarka počela je trenirati rukomet. Krajem osnovnoškolskog obrazovanja otkriva skrivenu ljubav prema kraljici sportova - atletici. U školi, na satovima tjelesnog odgoja, učitelj joj je savjetovao da se natječe u bacanju loptice, varijaciji bacanja kugle. S obzirom na to da je u toj disciplini bila vrlo uspješna, počela je trenirati bacanje koplja u Atletskom klubu „Sloboda“ Varaždin. Nakon vrlo dobrih rezultata na kadetskim prvenstvima odlazi u riječki Atletski klub „Kvarner“ te upisuje Prvu riječku hrvatsku gimnaziju. Prvu godinu provela je živeći u đačkom domu, nakon čega se cijela obitelj iz Ludbrega preselila u Rijeku.

 

 

 

Počni igrati bez ikakvih očekivanja i vjerojatno ćeš biti iznenađen svojim ukupnim trudom.

Phil Jackson

 

     Od Europskog juniorskog prvenstva 2013. u talijanskom gradu Rietiju, kada osvaja broncu, Sara započinje svoj pobjednički niz. Ozljeda ramena ju je, nažalost, odvukla s natjecateljske scene, ali uspješno se vratila na natjecanja, othrvavši se ozljedama u inat. Sljedeća godina bila je plodonosna i na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Oregonu. Nakon vrlo dobro odrađenog natjecanja u Americi, ponovno se javljaju bolovi u desnom ramenu. Zbog napuknuća desnog ramena bila je primorana na operaciju zbog koje je pauzirala čitavu 2015. godinu. Početkom 2016. službeno je prešla u seniorski krug natjecanja. Na otvorenom prvenstvu Slovenije krajem veljače Sara popravlja svoj osobni rekord i tako postaje prva Hrvatica koja je bacila koplje više od 60 metara. Na bacačkom prvenstvu 6. ožujka 2016. u Splitu poboljšava svoj osobni rekord za još 2 metra, i tako sa 62,75 m postaje jedanaesta hrvatska predstavnica na OI-u. Sredinom ožujka u rumunjskom Aradu osvaja 2. mjesto i počinje intenzivne pripreme za europsko prvenstvo u Amsterdamu. Sa 63,50 osvaja svoje prvo seniorsko odličje, popravlja svoj osobni rekord i iza sebe ostavlja svjetsku prvakinju Katharinu Molitor i dvostruku olipijsku pobjednicu Barboru Špotakovu.

 

 

 

Tamno nebo je sačinjeno samo od oblaka koji prolaze.

Frank Gifford

 

     S obzirom da je na Olimpijadu u Rio de Janeiro došla kao totalni „outsider“ i debitantica nikoga nije začudio slab rezultat u prednatjecanju. Sa samo 56,68 m i 55,86 m Sara uvjerljivo drži začelje kolone, ali u trećem hitcu sa 64,30 m uspijeva se trećim mjestom plasirati u završnicu natjecanja. Time je i popravila hrvatski rekord za 80 centimetara. U samoj završnici OI-a, u četvrtoj seriji, bacila je hitac od 66,18 metara i Hrvatskoj donijela peto zlatno odličje s olimpijske smotre u Riju. Proslavljeni Sebastian Coe proglašava Saru najvećim iznenađenjem cijelog atletskog programa Olimpijskih igara. Za Saru počinju trenutci euforije, nemjerljive sreće, ponosa i slave. Gotovo da nema kutka na kugli zemaljskoj u koji nije stigla vijest o Sari i njenom nestvarnom, nesvakidašnjem  uspjehu. A ona svoj uspjeh duguje prije svega sebi, zahvaljujući svojoj tvrdoglavosti, upornosti i ustrajnosti. Podrška njene obitelji bila je krucijalni faktor u postizanju tako grandioznog rezultata. U treneru Andreju Hajnšeku pronašla je drugog oca i prijatelja.

 

 

 

 

Da bi postao šampion, moraš vjerovati u sebe i kad nitko drugi ne vjeruje.”

 Sugar Ray Robinson

 

    Tako je u Saru vjerovala i naša proslavljena bacačica diska Sandra Perković koja joj je uoči natjecanja kupila novo koplje s potpisom njenog bacačkog idola Andreasa Thorkildsena. Njegujući svoje prijateljstvo s natjecanja, Sara i Sandra su se bodrile i navijale jedna za drugu. Sara je čak nosila i pobjedničke pletenice, Sandrinih ruku djelo, frizuru koja je Saru vodila do olimpijskog zlata. Kad si malen, nitko te ne primjećuje… tako barem kažu stariji ljudi…  A u ovom slučaju pokazalo se istinitim. Do jučer totalni anonimus, Sara se vinula do slave neslućenih visina. Zaredale su se nagrade, priznanja…  još se u Ludbregu pamti i prepričava doček koji joj je organizirao grad Ludbreg. Dobila je i spomen ploču u kojoj je urezana duljina najvećeg atletskog uspjeha sjeverozapadne Hrvatske. Iako nepravedno zanemarena od strane Hrvatskoga olimpijskog odbora, Sara dobiva nekoliko nagrada za sportašicu godine, od kojih je zadnja bila u njenom rodnom Ludbregu. Pa tko bi drugi i mogao osvojiti prvu nagradu osim nje? Nepretenciozna u izjavama, spontana i jednostavna, ostala je takva i dalje. Slava je nije promijenila. I dalje trenira istim tempom, polaže ispite na fakultetu, šeta, gleda filmove i pije kavu s prijateljicama. Ne žali što nije dobila nagradu u Madeiri za najbolju zvijezdu u usponu, jer, kako sama kaže, i nema haljinu i štikle za takvu prigodu. Jednostavna cura, u trapericama, trenirci i tenisicama, mami osmijeh gdje god da se pojavi. 

 

 

 

Uspjeh nije nešto što se događa samo – uspjeh se naučio, uspjeh se trenira, a onda se dijeli s drugima.

Sparky Anderson

 

     Grad Ludbreg i njegovi Ludbrežani potrudili su se Sari prirediti nezaboravan doček na glavnom gradskom trgu. Čim je sletjela, u Međunarodnoj zračnoj luci Pleso, dočekali su je njeni sugrađani i voljena obitelj. Prisustvovati takvom događaju u Ludbregu, bilo je stvarno nevjerojatno iskustvo. Atmosfera je bila užarena, na granici erupcije emocija.  Jedva smo čekali da konačno vidimo našu zlatnu Saru. Na središnje mjesto dočeka stigla je u pratnji četrdesetak ludbreških motociklista koji su je bakljama doveli do mjesta proslave, gdje je svako grlo skandiralo: „Sara! Sara!“. Nismo štedjeli ni glasnice za pjesmu i skandiranje, ni ruke za aplaudiranje. Pokloni, čestitanja, a naša Sara u trenirci i tenisicama, jednostavna, kao i uvijek, rado je pozirala svima i odgovarala na pitanja. Ionako zagrijanu atmosferu, dodatno je „zakuhao“ i Luka Bulić s obradom starog hita „Que Sera,Sera“. Pa tako Luka kaže: „Iz Centra svijeta došla mala, i centar je postala!“  Zaista, postali smo centar zlaćanog sjaja!

 

 

 

Nikada ne smijete odustati. Pobjednici nikad ne odustaju, a ljudi koji odustaju nikad ne pobjeđuju.

nepoznati autor

 

Prepričavajući zgodu s jednog treninga, na kojem ju je trener Hajnšek natjerao da stupa s pretklonom na klupi, Sara otkriva svoju životnu radost i energiju. Vjerujući da radi vježbe za jačanje nogu, ona je, zapravo, vježbala penjanje na prijestolje! Fokusirana na uspjeh na Zimskom bacačkom kupu, Europskom prvenstvu za atletičarke do 23 godine te na Svjetsko prvenstvo u Londonu, krunu ovogodišnjih natjecanja, Sara i dalje marljivo radi. I vježba penjanje na prijestolje.  A tko zna, možda do tada i njen idol Andreas Thorkilsen smisli što bi joj mogao reći kada je sljedeći put zagrli.

 

 

 

Adrian Detelj, 8. razred, reportaža

Voditeljica: Ljudmila Kladić, prof.

 

 


Osnovna škola Ludbreg