Slomljena krila

Sjedim na obali rijeke raširenih, pomalo, zaraslih krila. Ptice cvrkuću i čuje se šum rijeke. Rane s ruku su nestale, srce zacjeljuje. Zamišljam njega uza se i srce je prepuno istinske sreće. Osjećam njegovu prisutnost u svemu oko sebe i ruku na ramenu. Sada znam da je on moj poticaj za moju ispovijest, moja desna ruka koja će mi uvijek pomagati u svakom trenutku života i razlog dobrih sjećanja iz djetinjstva.

Nema odrasle osobe koja nije rekla da je đačko doba najljepše doba. Iskreno, ja ne mislim da ću to ikad moći reći jer je moje djetinjstvo oduvijek bilo pusto, tužno i sivo s jako malo smijeha. Sretno djetinjstvo traje treptaj radosnog oka, a moje je bilo dvorac od pijeska koje se raspalo u zrnca i više ga ne mogu sastaviti. Također, nema odrasle osobe koja nije rekla da djeca ne mogu znati što je život ili što je teško i komplicirano. Kad nestanu ljudi koji su te nosili na rukama i pazili kao kap vode na dlanu, ostaješ slomljenih krila.

Sa sedam godina izgubila sam svog djeda koji mi je bio kao otac i više sam ga smatrala ocem, po ponašanju i ljubavi koju mi je pružao, nego mog pravog oca. U tom trenutku cijeli svijet okrenuo mi se naglavce i nisam se više normalno mogla smijati i biti sretna. Svaki dan, otkad ga nema, išla sam na njegov grob. To je bila snaga da mogu još uvijek živjeti, imati odlične ocjene i biti dobra šestoškolka. Kad je djed zauvijek zaklopio oči, tada sam prvi puta osjetila bol koja još uvijek nije nestala i bit će u mojem srcu cijeli život. Bila sam izgubljena, ostavljena, prepuštena sama sebi. Kako bih zatomila bol u srcu, nanosila bih bol na svojim rukama samoozljeđivanjem. Najviše pamtim radionicu s časnom u nižim razredima iz vjeronauka, a radili smo s vrućim ljepilom te se sjećam da sam ga namjerno stavila na svoju lijevu ruku i još imam ožiljak koji neće, nikada, nestati. Smiješno je to što su svi mislili da mi se to slučajno dogodilo. Ponekad sam u školi uzela šestar ili škare i sama na ruci stvarala ogrebotine jer mi se bilo lakše fokusirati, barem, na ozljeđivanje jer sam se inače teško fokusirala na nešto što nije pisanje ili čitanje. Ljudi, kad se nađu u bezizlaznim situacijama, završavaju život drugima ili sebi, ili se ozljeđuju zbog neke osobe, nekog događaja ili nekog sjećanja. Tako sam razmišljala.

U mojoj glavi vodila se velika borba pozitivnih i negativnih misli.

Iz dana u dan, tuga me nikako nije napuštala te su me počele zaokupljati samo crne misli i volja za suicid. Iskreno, nikad nisam pričala s nekim o tome, uvijek sam izbjegavala tu temu jer, iskreno, vjerojatno me nitko ne bi razumio ili bi se moji smijali i govorili da sam dijete, da ne znam što pričam, da glumim, da samo želim pažnju i slične gluposti. Poslije toga uslijedila je anksioznost, mržnja sebe i razmišljanje da me svi oko mene mrze. Bila sam u začaranom krugu iz kojeg nije bilo izlaza. Skrivala sam se od ljudi i bilo me strah upoznavanja novih osoba, boraviti u blizini čovjeka kojeg ne poznajem, nisam se osjećala sigurno ni u svojoj vlastitoj obitelji.

 Mislim da je život komplicirani period, s puno ili malo sreće i s puno ili malo tuge, kako kod koga. Od malena mislim da je život glupost i da bi bilo lakše da se brzo završi. Poprilično sam i kao dijete bila razočarana zbog toga što se događa oko mene, kako se ljudi ponašaju i previše ne mare za druge, no ne želim previše o tome jer mi se, iskreno, povraća od mnogih proživljenih životnih situacija. Život svi osjete, ali na toliko različitih načina. Uglavnom život nije fer, svašta ti uzme i ne vrati, a ne postoji način da sam/a vratiš to što ti je oduzeto. Život je također ponekad samo okrutan i kako bi djeca rekla, bezobrazan. No, opet, život je škola, sruši te pa podiže tako da poslije znaš što ne trebaš raditi. Svrha života je nekomu ništa, kao trenutno meni, a nekome je opet svrha života radost, sreća, ljubav.

Iskreno, ponekad razmišljam, što ako je ovaj život koji živimo samo jedan dugi san? To mi se stalno vrti u glavi, cijelo vrijeme razmišljam da ću se jednom probuditi i da će nestati svi problemi, sva bol i sva patnja. Letjet ću raširenih krila u novo sutra.

Anamarija Dijanošić, 6. razred

Dijete s autizmom vas ne ignorira; čeka da uđete u njegov čarobni svijet
 

Čarobni svijet

Puno puta sam razmišljala koliko bi svijet bio ljepše mjesto da se stavimo u kožu onih koje osuđujemo te da vidimo, nakratko, kako je biti u tuđim cipelama.
 

David  je dječak rođen 9. 2. 2010. Živi u malenom mjestu Poljancu kraj Ludbrega s tatom, mamom i starijim bratom. Rastao je kao normalno, razigrano i sretno dijete: pričao, igrao se i sasvim normalno razvijao, a onda se iznenada povukao u sasvim nepoznat svijet. Prestao je govoriti i počeo, iznenada, padati. Njegovoj obitelji ništa nije bilo jasno pa su ga vodili raznim psihijatrima, psihoterapeutima, no svi su govorili da je to, samo, sporiji rast djeteta i da je sve u redu. Tek kad je David navršio 6 godina, otkrili su da ima autizam.  

Njegova majka i ostatak obitelji, nikad, nisu odustali od njega i zato mislim da David može „normalno“ živjeti što većina takve djece, nažalost, ne može ako nema podršku najbližih i zajednice.  

On je čovjek s osjećajima i emocijama poput vas i poput mene. - - Victoria R.
   Autistična djeca vide, čuju i osjećaju, ali te utiske teško sklapaju u smislenu cjelinu pa se stoga povlače u “vlastiti svijet” u kojem nalaze sigurnost. Imaju poteškoća u izražavanju svojih osjećaja, želja, potreba, sposobnosti i problema s kojima se svakodnevno susreću, a što se odražava na njihovo ponašanje. 

Djeca u školi i pojedinci iz  razreda, unatoč svom saznanju o njemu i njegovoj bolesti, vrijeđali su ga od prvog dana i to je jako utjecalo na Davida. Govorili su mu kako je glup, nesposoban i uzimali mu stvari i tražili od njega da napravi nešto što, on, nije mogao. Zbog toga se povlačio sve više u sebe. Od veselog i nasmijanog djeteta  postalo je sve manje pričljivo i aktivno dijete, izolirano sve više od sebe i drugih.

David je sada učenik 6.b razreda i od drugog polugodišta prvog razreda je uvijek imao pomoćnika u nastavi bez kojeg ne bi mogao samostalno raditi, pogotovo na satovima hrvatskog jezika jer piše samo velika tiskana slova, a mala samo raspoznaje. Pomoćnik je njegova desna ruka, oči i uši te vodič kroz školski svijet usvajanja znanja. David se teže izražava, ali se može s njim uspostaviti komunikacija ako te pusti u svoj čarobni svijet. Učiteljici odgovara na pitanja kratkim jednostavnim rečenicama. U spontanom govoru je sigurniji, zastajkuje, ali glavne misli se mogu razumjeti. Voli prepričavati svoje doživljaje kod kuće i tu se očitava njegova ushićenost i veselje jer se osjeća prihvaćeno.

 
I moje dijete vas čuje i razumije da o njemu govorite kao o teretu. - Kelly D.

Neki ljudi, a i djeca, ne razumiju ako je netko bolestan, da ima uši, da čuje i razumije o čemu govore. Koliko puta su samo djeca u školi nešto zločesto rekla, komentirala i mislila da on to ne razumije jer je drugačiji od njih. Vidio je i čuo da ga ismijavaju, a on je na ismijavanje, uvijek, reagirao sa smiješkom jer u njegovom svijetu sve je pozitivno, lijepo i dobronamjerno. Rijetki su bili oni koji su se suživjeli s njim, osjetili njegovu tugu ili se smijali njegovoj sreći. Kroz zbližavanje s autističnim djetetom, osjetiš se manje osamljenim u vlastitim bolima, u vlastitim sumnjama, strahovima i svakodnevnim borbama.
 

Oni ne trebaju etikete i nisu nešto što treba izliječiti.

-Sophie V.

   Ljudi koji nisu upućeni u tu bolest stavljaju etikete na ljude s tom bolesti i govore kako ih treba izliječiti zato što samo vide svoj svijet i ponašaju se kao da su u njemu.

Davida osuđuju ne znajući kako je u njegovoj koži. No, na sreću, David ima jako dobru obitelj koja ga podržava i voli onakvog kakav je, a neki ljudi bi se odrekli osoba poput njega jer nemaju suosjećanja za druge i drugačije. Možda bi ga se i sramili u određenim situacijama, ali su roditelji jako ponosni na njega i neopisivo ga vole jer ima veliko zlatno srce i svaki njegov uspjeh je i njihov. 

 
Autizam ga ne čini nesposobnim za sve, već je okruženje svijeta nesposobno razumjeti ga.

-Holly L.

Davida stalno podcjenjuju da je nesposoban, zato što je bolestan, ali to nije istina. Možda ne može puno kao djeca koja nemaju neku bolest ili poremećaj, ali to ne znači da je nesposoban za život, učenje, rad, igru, druženje, prijateljstvo. On samo treba pomoć i nečiju zlatnu ruku u nekim sitnim, a za njega velikim stvarima. 

David prelijepo crta i usklađuje boje, precizan je i pedantan te nas vodi u nešto neodređeno, mistično, čarobno i lijepo. Zna crtati i bojati po dva sata ili više jer boja crtama i svaka crta mu je uvijek druge boje. Njegovi su radovi zanimljivi i samo drugačiji. David je dobronamjeran, pristojan, darežljiv i pažljiv. Nikad nije imao problema s ozljeđivanjem drugih i samoga sebe. 

  Puno ljudi ne razumije da je jako teško biti u dva svijeta odjednom: u čarobnom  i u normalnom. Puno puta sam razmišljala koliko bi svijet bio ljepše mjesto da se ljudi stave u kožu onih koje osuđuju te da vide, nakratko, kako je biti u tuđim cipelama. Svijet bi bio ljepše mjesto bez predrasuda, osuđivanja i podcjenjivanja. 

Anamarija Dijanošić, 6. razred (reportaža) 

 Voditeljica: Ljudmila Kladić